„Nijedno društvo u kojem slobode nisu poštovane nije slobodno, nezavisno o obliku vladavine, a nijedno posve slobodno u kojem one nisu apsolutne i neograničene. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime jest ona putem koje ostvarujemo svoje dobro na svoj vlastiti način, dokle god ne lišavamo druge njihovih sloboda, ili ih ne spriječavamo u naporima da je zadobiju. Čovječanstvo više dobija ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.“ Džon Stjuart Mil, „O slobodi“ (1859.)
Sloboda govora i pravo izražavanja mišljenja bez vladinog ograničenja, demokratski je ideal koji ima svoju dugu istoriju i potiče još iz Antičke Grčke. Ljudi su se oduvijek kroz istoriju borili za slobodu govora. Pravo da se neka ideja javno izrazi dovodila je do brojnih sukoba, ratova ali i donošenja zakona. Danas ovo pravo nailazi na brojna ograničenja ili čak zabrane korišćenja istog.
Stari Grci predstavljaju pionire slobode govora kao demokratskog principa. Starogrčka riječ “parezija” znači “slobodan govor”, ili “otvoreno govoriti.” Izraz se prvi put pojavio u grčkoj književnosti krajem petog vijeka prije nove ere. Tokom klasičnog perioda perezija je postala osnovni dio demokratije Atine. Vođe, filozofi, dramatičari i svakodnevni Atinjani bili su slobodni da otvoreno razgovaraju o politici i religiji i da u nekim sredinama kritikuju vladu, ali sa obavezom da gaje poštovanje prema drugima. Vrijednost Rimske Republike uključivale su takođe slobodu govora.
Građanska prava su mijenjana kroz istoriju što je vodilo do neprestanih borbi za slobodu govora, a svoj rast sloboda govora doživjela je u 18. vijeku u Engleskoj. Takođe, kroz istoriju imamo značajne brojne povelje slobode, među kojima je najvažnija Magna Karta Libertatum ili Velika povelja slobode, engleski ustavni dokument iz 1215. godine, svojevrsni prethodnik zaštite ljudskih prava u Engleskoj. Pojmove slobode govora mogu se naći u ranim dokumentima o ljudskim pravima. Engleska Nacrt prava iz 1689. zakonski je uspostavio ustavno pravo na slobodu govora u Parlamentu koje je i dalje na snazi. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, usvojena tokom Francuske revolucije 1789. godine, posebno je potvrdila slobodu govora kao neotuđivo pravo. Usvojena 1791. godine, sloboda govora je obilježje Prvog amandmana ustava Sjedinjenih Država. Francuska deklaracija predviđa slobodu izražavanja u članu 11. koji kaže da:
„Slobodna komunikacija ideja i mišljenja je jedno od najdragocjenijih prava čovjeka. Svaki građanin može, u skladu s tim, govoriti, pisati i štampati sa slobodom, ali će biti odgovoran za takve zloupotrebe te slobode koje su određene zakonom.“
U Americi su kolonije insistirale na pravu slobode riječi, izgovorene i štampane. Na primjer, Ustav komonvelta Pensilvanije od 28. septembra 1776. godine, naveo je sljedeće: „Da ljudi imaju pravo na slobodu govora, i pisanja, i objavljivanja svojih osjećanja, stoga slobodu štampe ne treba ograničavati.“
Ova izjava je bila inspiracija za Prvi amandman Ustav Sjedinjenih Američkih Država koji je usvojen 15. decembra 1791. godine, kao dio zakona o pravima (prvih deset amandmana na Ustav SAD-a). Prijedlog zakona o pravima pruža ustavnu zaštitu za pojedine slobode, uključujući slobodu govora, okupljanja i bogosluženja. U Sjedinjenim Državama Prvi amandman garantuje slobodu govora, iako Sjedinjene Države, kao i sve moderne demokratije, ograničavaju tu slobodu.
Sloboda izražavanja je prepoznata kao ljudsko pravo prema članu 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (UDHR), koja predstavlja najvažniji dokument u istoriji ljudskih prava. Komisiju za ljudska prava činilo je 18 članova različitog političkog, kulturnog i vjerskog porijekla a odborom je predsjedavala udovica američkog predsjednika Frenklina Ruzvelta, Elenor Ruzvelt.
Deklaraciju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija u Parizu, 10. decembra 1948. godine, proglasila zajedničkim standardom postignuća za sve narode i nacije.
Član 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kaže:
„Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obaveštenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.“
Sloboda govora i izražavanja, ne može se prepoznati kao apsolutna, a uobičajena ograničenja ili granice slobode govora odnose se na klevetu, podmetanje, ogovaranje, podsticanje, tajne podatke, kršenje autorskih prava, poslovne tajne, pravo na privatnost, dostojanstvo, javnu sigurnost i lažno prestavljanje.
Danas je sloboda govora ili sloboda izražavanja priznata u međunarodnom i regionalnom zakonu o ljudskim pravima. Pravo je sadržano u članku 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članku 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, članu 13 Američke konvencije o ljudskim pravima i članku 9. Afričke povelje o ljudskim i ljudskim pravima. sloboda govora se podrazumijeva kao višestrano pravo koje uključuje ne samo pravo izražavanja ili širenja informacija i ideja, već tri daljnja aspekta:
- Pravo na traženje informacija i ideja;
- Pravo na primanje informacija i ideja;
- Pravo na razmjenu informacija i ideja.
Međunarodni, regionalni i nacionalni standardi takođe priznaju da sloboda govora kao sloboda izražavanja uključuje bilo koji medij, bilo usmeno, pismeno, štampano, putem interneta ili putem umjetničkih oblika. To znači da zaštita slobode govora kao prava uključuje ne samo sadržaj, već i sredstva izražavanja.
S razvojem digitalnog doba, primjena slobode govora postaje kontroverznija kako nastaju nova sredstva komunikacije i ograničavanja.
BiH zakonodavstvo i sloboda govora
U Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH dato je posebno mjesto zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Posebno u Aneksu 4, odnosno Ustavu BiH. Zbog toga u pravnom poretku BiH i njenih entiteta Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ima poseban značaj.
Ustavom Bosne i Hercegovine, na specifičan način, garantuje se zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tako se, već u preambuli Ustava, utvrđuje da njeni konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, donose Ustav “nadahnuti Univerzalnom deklaracijom o pravima čovjeka, međunarodnim sporazumima o građanskim i političkim pravima i o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima i Deklaracijom o pravima pripadnika nacionalnih, etničkih, vjerskih i jezičkih manjina, kao i drugim instrumentima za ljudska prava’’ (Ustav Bosne i Hercegovine, preambula, čl. 7, u knjizi V. Lukić – V. Popović, Dejton, Paris, Dokumenti, Banjaluka, 1999.).
U Bosni i Hercegovini u pogledu primjene Evropske konvencije postoji jedna specifičnost. Ona se ogleda u činjenici da se u Bosni i Hercegovini Evropska konvencija direktno primjenjuje, dakle na osnovu ustavnih odredaba, iako Bosna i Hercegovina još uvijek nije član Savjeta Evrope niti je, saglasno tome, potpisnik Evropske konvencije.
U članu II (Ljudska prava i slobode) Ustava BiH, definisano je da će BiH i oba njena entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U katalogu ljudskih prava, pored ostalih navodi se i pravo na slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja garantovana je članom II/3h Ustava BiH u kome stoji sljedeće:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava II ovog člana, što uključuje i slobodu izražavanja“
Odredbe o slobodi izražavanja sadrže i Ustav Federacije BiH (član II/A2) i Ustav Republike Srpske (član 32 i 34).
Danas, 72 godine od donošenja Deklaracije o ljudskim pravima, pravo na slobodu govora kao i sva ostala ljudska prava su zapravo obespravljena i svakodnevno se krše. Iako se podrazumijeva da je sloboda govora pravo svakog demokratskog društva, iz godine u godinu, nivo slobode u svijetu se smanjuje, a naročito sa razvojem populizma, nacionalizma i raznih oblika autoritarizma, što dovodi to toga da je danas sve „teže“ izgovoriti neke stvari nego što je to bilo dozvoljeno ranije.
Add comment