Sloboda narodu

Katarina Peović: „Radnici su ucijenjeni jer javni govor često znači ugrožavanje vlastite materijalne sigurnosti“

Termin „radnik“ se sve manje koristi. Uskoro će ostati prisutan samo u nekim pjesmama minulih vremena, koje su bodrile radnički polet i slavile rad. Vrijeme tranzicije donijelo je neizvjesnost, imovina koju su stvorile radničke ruke oduzeta je od radnika, a mnoge hraniteljice su ugašene ili je broj radnika drastično smanjen. O pojmu „radnik“, ulozi radničkih sindikata danas i okovima kapitalizma razgovarali smo s Katarinom Peović, saborskom zastupnicom Radničke fronte u Hrvatskoj.

Razgovarao: Imran Maglajlić

Postoje različita mišljenja o definisanju radničke klase danas. Sam termin klase je doveden u pitanje. Postoji li danas neka koherentna grupa koju bismo mogli nazvati radničkom klasom?

Svi koji žive od svojega rada su radnici. Samo mali sloj ljudi žive od tuđega rada ili menadžeriraju tuđim radom. Striktno marksistički, u kapitalizmu malo je kapitalista, rentijera, vlasnika kapitala, onih kojima je cilj i svrha uvećati svoj kapital – većina je onih koji su prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kako bi živjeli. No, činjenica je da je termin klase doveden u pitanje, pa čak i sam termin radnik koji se zamjenjuje raznim izrazima – djelatnik, posloprimac, zaposlenik… To su sve simptomi raznih promjena koje donosi ova faza kapitalizma. Platformski kapitalizam donosi još veću fragmentaciju radnika i nedostatak sindikalne radničke povezanosti i organiziranosti, kao posljedice samog karaktera tog kapitalizma u kojemu se radnici drže odvojeno ne samo zbog transcendentiranja prostora rada već i legislativne i sindikalne razdvojenosti samih radnika koji se sve slabije okupljaju i organiziraju kako bi se zaštitili. Uz to sva odgovornost za osobni neuspjeh se crta kao posljedica mentaliteta ili osobne karakteristike a ne sistemskog problema.

Zašto više ne postoji termin radnik nego ljudski resurs?

To je još jedna izvedenica koja upućuje da u jeziku postoji neka nelagoda da se koristi najobičniji i najnormalniji izraz – radnik. To ukazuje da postoji temeljni i duboki problem u našem društvu s razumijevanjem odnosa između kapitala i rada.

U jednom intervjuu ste rekli da su radnici ucijenjeni i da nemaju pravo govoriti. Tvrdite da ne mogu doći do prostora s kojeg bi se njihov glas čuo, jer je taj prostor rezervisan za privilegovane. Kako radnici mogu osvajati medijski i javni prostor?

Radnici su ucijenjeni jer javni govor često znači ugrožavanje vlastite materijalne sigurnosti. Tome sam se osvjedočila ušavši u Radničku frontu koja okuplja mnoge radnike koji nemaju privilegiju javno nastupati; mnogi se, iako sudjeluju u radu stranke, boje javno govoriti. To nije neki nerazumni strah. Ukoliko bi se za to odlučili, vrlo vjerojatno bi dobili otkaz ili bi im se radni uvjeti otežali. Nekima se upravo to i dogodilo. Također, postoji i problem na koji Vi upozoravate – nepostojanja medijskog prostora za radnike i radničke teme. To je nešto s čime smo se u Radničkoj fronti godinama suočavali kao problemom. Tek smo ulaskom u Sabor dobili nešto više prostora za ovu temu jer nas mediji sada puno više prate nego prije.

Kada i zbog čega su radnici prestali biti pitani na ovim prostorima?

Radnici kao organizirana i homogena društvena grupa su izgubili na društvenoj snazi ne samo u nas već i u svijetu. To se zbiva paralelno i u vezi s neoliberalnim napadom na radnička prava i državu blagostanja koji počinje već krajem 70-ih godina prošlog stoljeća kada kapital, nakon razdoblja relativnog rasta i prosperiteta, stagnira i ulazi u ciklus kriza. Sva izborena prava, od osmosatnog radnog vremena do ženskih prava, ugrožena su.

Možete li napraviti paralelu između radničkih sindikata iz vremena bivše Jugoslavije i radničkih sindikata danas? Jesu li sindikati postali „trojanski konj“ koji je instaliran od strane političkih elita?

Radnički sindikati u vrijeme Jugoslavije, ali i drugdje u svijetu, imali su snagu djelovanja i pritiska na kapital. Sindikati nemaju više tu snagu zbog čega je radništvo nezaštićeno i u velikoj mjeri podložno zahtjevima kapitala. Velike sindikalne središnjice balansiraju između vlastitih interesa, zaštite radnika i pristanaka na ucjene kapitala kojemu stranu drže vladajući. Upravo se u izmjenama i dopunama Zakona o radu u nas može vidjeti kako neoliberalna Vlada koja staje na stranu kapitala u tripartitnim pregovorima uspijeva potkupiti reprezentativne sindikate tako da im je obećala beneficije za njihove članove dok istovremeno iste uvjete ne želi osigurati i za nereprezentativne sindikate koji su često manji, ali borbeniji i nepotkupljiviji. Na taj način se zakonodavac u korist „poslodavaca“ odnosno kapitalista želi riješiti nepodobnih i problematičnih.

Kako gledate na radničku zaostavštinu, kao što su izletišta, ljetovališta, stadioni itd.?

Danas si u Hrvatskoj 50 % ljudi ne može priuštiti tjedan dana odmora izvan mjesta stanovanja. Nekada je u socijalističkoj Jugoslaviji radnik imao obavezu da ode na odmor, a kulturološka istraživanja pokazuju da je čak bilo otpora jer ljudi nisu imali naviku ljetovanja ili zimovanja. Socijalizam je stvarao preduvjete da svi mogu otići na more. Slična je briga za radnika postojala i u sferi organiziranih izleta i gradnje sportskih objekata.

Zašto se obespravljeni radnici danas prije identifikuju kroz „krv i tlo“, dok klasne identifikacije ima u tragovima?

Krv i tlo je identifikacija koja dolazi iz pojedinih skupina za vrijeme socijalizma koje sigurno nisu bile radničke niti seljačke. Danas se radnicima i obespravljenima prišila ta identifikacija koju su mnogi, nakon godina indoktrinacije, prihvatili. Tako se i fašizmu i nacizmu pripisuje neka „organska“ priroda, veza s narodom, pa se onda radnu većinu optužuje kao opasnu i pristupa joj se sa skepsom. No radnici nisu naivni, niti „bedasti“, već oni u svojoj obespravljenosti odabiru neke identifikacije koje su oportune za njih.

Koliko su partije koje se deklarišu kao lijeve uticale na obespravljivanje radnika, odnosno na otimanje njihove imovine?

Partije koje se nominalno smatraju lijevima su u nekoliko navrata dolazile u Hrvatskoj na vlast, i to najčešće u trenucima ekonomskih kriza kada su pristali na pritiske onih koji kreiraju ekonomske politike – EU, ECB, MMF. Pritisci, mjere štednje, postizanje konkurentnosti snižavanjem cijene radne snage – sve su to ucjene na koje uistinu lijeve politike ne bi trebale pristajati. No mnogi su u takvoj situaciji, poput grčke Sirize, odlučili pristati na ustupke, jer je izlaz iz te situacije bio puno kompliciraniji. Svakako, činjenica da su bili dio eurozone nije pomogla. Nažalost, i Hrvatska će od siječnja 2023. uvesti euro i izgubiti zadnju polugu za mogućnost neke buduće autonomne monetarne politike.

Hoće li se ikada proleteri ujediniti?

Proleterska solidarnost, jedinstvo nisu nešto što dolazi ni iz čega. Jedinstvo je i u povijesti bilo rezultat godina političkog, sindikalnog, agitacijskog, ali i znanstvenog i teorijskog rada. Svi koji očekuju da se jedinstvo pojavi, ali tako da to netko drugi za njih inicira i uspostavi – su u zabludi, to se neće desiti.

 

Tekst je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i portala #SlobodaNarodu i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Narodu Sloboda

Add comment

Pratite nas

Možete nas naći i kontaktirati i na sljedećim lokacijama