Nerzuk Ćurak, profesor na sarajevskom fakultetu političkih nauka, mirovni aktivista i jedan od panelista na Festivalu Slobod
Šta je vaša prva asocijacija na riječ sloboda?
Uvijek mi je prva asocijacija francuska intelektualka Simone Weil koja je kazala da je sloboda potreba duše. To je uvijek ono što prvo pomislim kada je u pitanju fenomen slobode jer iz duše sve dolazi: otpor lošim stvarima, pobuna protiv loših sistema, loše vlasti… Ako unutar sebe samog, u svojoj duši, nemate snažno slobodno utemeljenje, onda nikada nećete dosegnuti sve ono to sloboda jeste, što omogućava i što znači. Možda ja govorim iz perspektive čovjeka koji je hiperindividualac i koji zaista smatra da je sloboda u svakom pogledu najvažnija vrijednost, ali zašto su totalitarni ili pseudodemokratski sistemi pogrešni? Jer hapse ljude koji misli. To kod mene izaziva gađenje.
Jesmo li mi u BiH, ali i Srbiji i Hrvatskoj slobodna društva?
Mislim da smo mi dubinski neslobodni i kada to kažem mislim da je sfera političke reprezentacije, sfera predstavničke demokratije duboko ogrezla u korupciju i lopovluk, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i kada imate političku strukturu koja je atribuirana svim ovim – kako možete govoriti o slobodi? Možete govoriti o društvu čija je sloboda dubinski ugrožena od sopstvene države. Tu mislim i na BiH i na Srbiju i na Hrvatsku – nemojmo se zanositi mišlju da institucionalni okvir EU može u kratkom periodu promijeniti vrijednosni brevijar neke zajednice. S tog aspekta tvrdim da smo duboko neslobodna društva, društva u kojima imamo defenzivu vrijednosti koje su na strani humanizma, nekog etičkog imperativa i tako dalje. Ako su te vrijednosti gotovo nestale iz javnog polja – kako možemo govoriti o slobodi? Kako možemo govoriti o slobodi kada veliki broj ljudi uopće nema potrebu da budu slobodni?
Ako izuzmemo te koji nemaju potrebu da budu slobodni, kako pomoći onima koji žele da osvoje viši stupanj slobode, gdje bi bilo uporište?
Mislim da bi neke institucije koje bi po definiciji trebale biti institucije koje promiču slobodu mišljenja i djelovanja treba da dožive jedan epistemološki preokret, potpuni preokret. Univerziteti i akademije treba da postanu zone slobodnog mišljenja i djelovanja, to radikalno nedostaje. Mi prisustvujemo regresiji jer su generacije koje dolaze mnogo konzervativnije od nas, to postaje društvena norma. Pa mi u Sarajevu nemamo stotine malih pobunjeničkih rok grupa ili što u samom gradu nemamo antipolitički aktivitet koji bi na najbolji mogući način afirmisao slobodu, dovodio u pitanje postojeći poredak, ključne vrijednosti tog poretka, pravio skandale.. Mi to ništa nemamo i način da se to vrati je da univerzitet ponovno postane „zona slobode“, a ne da nas u okviru pozitivističkih diskursa svode na kvantifikaciju, da ideja slobodnog i kritičkog mišljenja i razvoja slobodnomislećih individua ne bude odrednica univerziteta, s tim da to već godinama i nije. Ja želim da moje kolege i ja budemo ljudi koji će iznositi nepopularna mišljenja i „kvarti omladinu“, iznositi ideje zbog kojih će nacionalističke strukture drhtati, biti zabrinute i da se takvo mišljenje u javnom prostoru pojavljuje kao legitimno mišljenje koje zahtjeva pozitivne društvene promjene. Ako u cijelom obrazovnom sistemu ne počnemo odgajati slobodnomisleće ljudi, djecu, pomoći nekolicini ljudi koji drže do slobode nije rješenje jer će oni, ako ne dođe do promjene, ostati usamljeni jahači.
Mogu li univerziteti postati te zone slobode ako čelne ljude bira politika i ostavlja im prostor da ljude i ideje vrednuju na način koji možda i nije u skladu s razvojem slobodne misli?
Naravno da ne mogu, ali to je velemajstorski urađeno jer politika i ne mora biti direktno uključena u izbor članova upravljačke strukture univerziteta i nije direktno uključena, nego se sve dovija „ispod teksta“, sve je rezultat mreže osobnih veza i indirektnih uticaja. Mislim da treba u potpunosti izmijeniti način izbora osoba koje će obnašati izvršne funkcije na univerzitetima, pa da rektora biraju zaposlenici, profesori, nastavnici, asistenti, drugo osoblje, da u ozbiljnoj reprezentativnoj utakmici kandidati ponude svoje programe i budu izabrani od onih koje predstavljaju a ne da grupa profesora kroz senat bira rektora i značajan broj profesora ne bude predstavljen. Treba promijeniti postojeći način izbora ljudi koji će predstavljati vladajuće strukture na univerzitetima jer oni moraju postati demokratske strukture generirane iz prijateljstva i predstavljanja zajednice istraživača, nastavnika, bez dominacije hijerarhijskog kriterija. To bi ojačalo dionice slobodnog mišljenja, ali sve je do ljudi. To će se u univerzitetima desiti onda kada za rektora bude izabran čovjek koji to želi.
Šta je suprotno od slobode?
U jezičkoj ravni to je nesloboda ili, metaforički, suprotno od slobode je ovo što imamo sada, što živimo. Možda je najveća snaga neslobode to što je mnogi ne doživljavaju kao neslobodu. Mislim da je trijumf banalnosti na socijalnim mrežama uništio slobodu jer ljudi grebući po površini imaju osjećaj da su slobodni, a bivaju zarobljeni u veliku geometriju straha i podaničkog mišljenja, bilo da je to mišljenje vladajućih struktura, korporacija, medija… To je možda najbolji način na koji vladajuće strukture u svijetu, pa tako i u BiH, ubijaju volju za slobodom. Ljudi sada sve svoje slobodno vrijeme posvećuju recimo šopingu i sličnim stvarima i više ne važi Dekartova „Mislim, dakle jesam“, nego „Kupujem, dakle jesam“.
Vaša sesija na Festivalu Slobode je posvećena suočavanju s prošlošću – jesmo li se mi u ove tri zemlje suočili s prošlošću?
Kada vam je 26 godina nakon rata suočavanje s prošlošću jedna od tema koje opterećuju javni prostor – jasno je da nismo i to je strašno. Strašno je to pitanje kulture sjećanje. Kada imamo društva koja se dvije i po decenije nakon okončanja konflikta ne mogu suočiti s onim što je bilo, nego su kulturu sjećanja transformirali u kulturu poricanja s idejom da i odgajaju generacije kojima se može prodati laž i da se sav intenzitet života u generacijama koje dolaze odvija na kulturi laži s uvjerenjem da je to moguće – to je frustrirajući, ali je na žalost tako, naročito unutar režima koji su ključni generatori zla. Vidite da je Srbija donijela stratešku odluku da kultura poricanja postaje osnova sve buduće srpske istorije s uvjerenjem da će buduće generacije, iz generacije u generaciju, biti opremljene instrumentarijem laži kao da je to istina.
Kako mislite „donijela odluku“?
Vidite da se radi o simbiozi politike, obrazovanja, intelektualne scene, medijske scene….to je jedno apsolutno poricanje bilo kakve negativne uloge Srbije u onom što se desilo. Kultura sjećanja je nama potrebna kao teorijska disciplina, ali i kao praktično suočavanje s tamnim uglovima posljednjeg rata. Nažalost, odgovorna kultura sjećanja je još uvijek vlasništvo underground-a, a ne mainstream-a. Mainstream se opire odgovornoj kulturi sjećanja, ne želi da se o tome razgovara. Gdje je problem? Kada odbijate da priznate šta se desilo – ne možete osloboditi žrtve tereta žrtve jer one, da bi prestale to biti, moraju biti priznate, a to se ne dešava i opterećuje život, pa se mi 26 godina poslije bavimo posljedicama rata kao da je bio juče, a to utiče na ekonomiju, na život, blokira proizvodnju života. Kako to dekonstruirati, kako tretirati ono što Aleksandar Vučič radi, to negiranje odgovornosti Srbije za rat na prostoru bivše Jugoslavije, to, s univerzalnog stanovišta, barbarsko negiranje genocida, kako to pustiti da egzistira i živi i postane dominirajući narativ, a da se tome ne suprotstaviš? Radiš s nadom da će ljudi poput pokojne Borke Pavičević, Nataše Kandić, Sonje Biserko, Staše Zajević, pokojnog Srđe Popovića i to njihovo „manjinsko“ mišljenje prodrijeti do ljudi i da će biti lakše komunicirati na tu temu. Što se tiče nas u BiH – situacija je jako loša. Možda gajim neku malu nadu jer vidim da su EU i UN primijetile da nisu posvetile pažnju pomirenju i da sada traže način da to malo poprave, ali sve je to malo ako institucionalni politički okvir ostane gluh.
Ima li suočavanje s prošlošću rok trajanja, kada prestaje besmisleno pričati o tome? Je li to možda novi rat?
Ja radim s nadom da će djeca kod nas, kao i u Njemačkoj 25 ili 26 godina posije rata, početi pitati svoje roditelje šta su radili tokom rata. Moja je nada možda iluzionistička jer obrazovni sistem nije stvorio preduvjete da djeca postave pitanje – to se vidi kroz debate običnih ljudi upravo na socijalnim mrežama, taj šovinizam i naprosto pristanak na poricanje. Uzmimo primjer Prijedora u kom je ubijeno oko 3.000 ljudi, znaju se imena, ljudi su nosili bijele trake – sada imate ogromnu većinu stanovništva koje tvrdi da to nije istina. Šta činiti s tim? U Prijedoru ima divnih mladih ljudi i pokreta koji rade na kulturi sjećanja, suočavaju svoje sugrađane s tim, ali to je tako malo.
Da ostanemo na Prijedoru koji je dobar primjer – kako je moguće da ljudi tvrde da se zločini nisu desili ako je, kako kažu Prijedorčani, iz skoro svake kuće neko ubijen?
Pa i ja bih odgovori pitanjem kako je to moguće, a moguće je. Malo je ljudi heroja koji će se suprotstaviti dominirajućoj matrici mišljenja, koji će u teškim vremenima stati na stranu progonjenih, istorija svijeta je sva takva i to moramo razumjeti. Uz to imamo politički i kulturni sistem koji svjesno odgaja kulturu straha od drugog i onda u toj kulturi straha od drugog nema postavljanja pitanja. Kako je moguće da ljudi kažu da to nije bilo? Pravo pitanje je da li oni zaista vjeruju da nije bilo ili je to strah da se suoče s činjenicama. Uostalom, u Sarajevu imate ogroman broj ljudi koji ne priznaju i ne vjeruju da je Caco na Kazanima napravio stravičan zločin i pobio nedužne ljude – to je odnjegovano kroz decenije i stravični dominanti narativ da se u odbrani ne prave zločini. To je strašno i ljudi s takvim okvirom ne mogu se suočiti s onim što se desilo. U okviru projekta “Javno govorenje“ sam gledao moje studente kako slušaju ljude koji su tokom rata u BiH bili u tri različita logora i zadojeni mržnjom, ali su se kroz vrijeme suočili s prošlošću, oslobodili mržnje i postali prijatelji – vidim da neki dok ih slušaju doživljavaju pozitivnu transformaciju, ali vidim i druge koji ne žele to da prihvate, odgojeni su u tom retortu, usvojili su dominirajuće narative i to je to.
Koliko je opasna ta činjenica da mladi nisu spremni da propituju ono što im se servira? Da li su možda i socijalne mreže doprinijele tome da ne propituju?
To je jedan od najvećih rizika jer smo mi kroz sve školovanje djecu učili reproduktivnom mišljenju, a ne kritičkom, učili smo ih da slušaju i ponavljaju, da poštuju autoritete, da uče nerazmišljajući, a bez razvoja kritičkog mišljenja nema pitanja o onom što se desilo. Mi moramo djecu opremiti da znaju misliti i da znaju postaviti pitanje, da ne vjeruju sve što čuju, a za to morama sasvim promijeniti obrazovanje.
Kada počinje to učenje?
Od vrtića. Ali mi danas imamo situaciju da je veoma teško natjerati i studente da pitaju – ja ih molim, ali oni imaju strah od toga, pravim ispite na kritičkom mišljenju, ali ne ide. Oni su očito ranije imali problem kada su nekog nešto pitali, ali ima i jedna simbiotička klopka između obrazovnog sistema i roditelja kada roditelji potiču to reproduktivno mišljenje, formalno poštovanje autoriteta, nepostavljanje pitanja, nezamjeranje… S druge strane mi moramo razviti kulturu u kojoj će djeca biti sigurna da će im postavljanje pitanja biti plus, ne minus. Meni su studenti govorili da im je trebalo vrijeme da shvate da ja tražim da postavljaju pitanja. Strašno je kada djeca ne postavljaju pitanja, prođu kroz fakultet i ne postave pitanje jer generacije rođene tokom rata i kasnije su stvorile ideološko mišljenje, njihova razumijevanje rata je konzervativno i ideološko, zavisno od toga odakle dolaze i to se može razbiti samo propitivanje, a ako se oni pet godina tokom studija to ne rade – teško mi je biti optimista jer sam u svakodnevnom odnosu s mladim ljudima. Osim toga, mi smo primitivno društvo u kom se lako prihvataju patološki oblici ponašanja. Primjera radi, s pandemijom i online nastavom su rezultati ispita nenormalno bolji, ali to ne govori o kvalitetu obrazovanja i znanja, nego o potpunoj patologiji društva jer su oni masovno prepisivali i to je način života u ovoj zemlji i svaki dan se događa nešto što ne ohrabruje.
Zašto je važno okupljanje kao što je Festival slobode?
Prvo želim da čestitam Srđanu Puhalo i ekipi ProEduke koji su uspjeli da nađu novac i organizuju ovakav događaj. Super je da slobodni um iz Banjaluke organizuje feštu slobode u Sarajevu. Volio bih da odziv ne bude manji od onog koji ovakav odgađaj zaslužuje, ali sam siguran da će poruke otići u javnost putem javnih mreža jer ljudi i teme koje će tamo biti – to je svetkovina duha, slobodnog uma.. Bilo bi sjajno da ovo ne bude i početka i kraj, da festival postane tradicija.
Narodu Sloboda
Sloboda_Narodu
Add comment